Krajem decembra navršiće se dvije godine od smrti prof. dr Velјka Vuletića. Dvije tužne godine, posebno za njegovu porodicu, ali i za kolektiv Elektrotehničkog fakulteta u Istočnom Sarajevu. Životno djelo ovog izuzetnog čovjeka ugrađeno je u temelјe univerziteta u Sarajevu i Istočnom Sarajevu, ali i u temelјe grada Istočno Sarajevo. 

Elektrotehnički fakultet u Istočnom Sarajevu  uradio je sve da sačuva uspomenu na ovog izuzetnog čovjeka. Dio tih aktivnosti su: Veliki amfiteatar na ETF-u nosi njegovo ime, na ETF-u je  otvorena  Spomen soba, na ulazu fakulteta postavlјena je njegova bista i predloženo je opštinama Istočno Novo Sarajevo i Istočna Ilidža da jedna nova ulica nosi njegovo ime.  

Svi zaposleni nastavni radnici na Elektrotehničkom fakultetu rado se sjećaju čovjeka koji je svima bio profesor i dugogodišnji dekan, ali i prijatelј na koga se moglo računati u svim situacijama. Stariji članovi kolektiva dobro znaju da od ETF-a u Lukavici ne bi ostalo ništa da profesor Vuletić nije bio u Lukavici i da blagovremeno nije obnovio rad fakulteta. Samo Velјku treba zahvaliti što su sačuvane arhive, oprema i zgrada. Prof. Vuletić  je često skretao pažnju  na to da je postojao plan da se fakultet preseli u Banjaluku na isti način na koji je preselјena „Mikro mreža“ iz Blažuja.  

Ne smije se zaboraviti da je Velјko bio jedan od osnivača našeg Univerziteta. Zato mu je dodijelјena „Velika povelјa Univerziteta u Istočnom Sarajevu“ i „Zlatna plaketa grada Istočno Sarajevo“. Pamtićemo Velјka i po tome što je vjerovao u misiju koju ima Univerzitet u Istočnom Sarajevu. Govorio je:   „Ako ikada treba pomoći narod u Srpskoj to je sad. Svi moramo pomoći da Univerzitet stane na noge. Univerzitet ovdje nije samo pitanje nauke i obrazovanja. Univerzitet u istočnom dijelu Srpske je i demografsko pitanje.“ Ovakvim stavovima presudno je uticao na prof. Krstajića da se prije 17 godina vrati sa Tehničkog univerziteta u Minhenu u Lukavicu. 

Bio je čovjek koji nije davao ni pet para za neke formalizme i okove u kojima živimo. On je čitav svoj život živio po svojim mjerilima i uzusima. Na primjer, brijao se ako je to njemu bio gušt, a ne zato što drugi misle da treba biti obrijan. Drugima svoja pravila nije nametao, ali nije dozvolјavao ni da ih njemu nameću. Ne, nije on bio neodgovoran čovjek. Naprotiv,  krajnje uredno, tačno i odgovorno držao je svoje časove i često je govorio da ga način na koji razmišlјaju naši studenti motiviše da i dalјe radi profesorski posao. 

Prijatelјi su mu govorili da je čovjek jedne sezonske lјubavi. U prolјeće i kasnu jesen je sa strašću igrao stoni tenis. Preko lјeta bi skoro svaki dan  igrao veliki tenis. Zimi je isklјučivo skijao. Iz planinarskog društva „Bukovik“ su predlagali da se Cvijanova žica na Jahorini nazove Velјkovom žicom. Kompletnu opremu za tenis i skijanje uvijek je imao u svom autu. Sa predavanja je išao pravo na Jahorinu ili na teniski teren. Kada su godine učinile svoje i kada se morao odreći skijanja predao se novoj lјubavi. Bile su to sportske kladionice. Dnevno se kladio i sa strašću pratio rezultate. Većina građana ga je poznavala po ovom hobiju. Ono što niko nije znao je - Velјko nikada nije bio kockar. Nikada. On je samo u toj igri učestvovao radi zabave. Odlično je znao za granicu do koje je ta igra zabava, a gdje počinje kocka. Bilo je perioda kada se sa strašću predavao igri sa kartama. Najvjerovatnije da sada sa anđelima na nebu igra bridž ili preferans. Ako anđeli ne znaju za Cukićeva pravila u preferansu imaće od koga da ih nauče. 

Pamtićemo Velјka i kao čovjeka kome skoro nije bilo moguće ispričati vic a da ga on ne zna. Nekada bi se dogovorili da izmislimo neki vic. Kad bi pokušali da mu ga prodamo kao nov, on bi odmah ponudio bar nekoliko mogućih ishoda vica. 

Sjećamo se Velјka po još jednom daru kojeg je imao. Niko kao on nije znao pročitati novinski tekst između redova. Nekada nam se činilo da nam skreće pažnju na nepotrebne stvari, da to nije tako kako on „čita“, ali vrlo brzo smo shvatali da je to baš tako kako je on „pročitao“. 

Pamtićemo Velјka kao čovjeka koji je sa nama dijelio svaku radost koja mu se desila. Za najmanju sitnicu zvao je u kafanu da časti. Koga je držao za prijatelјa taj je mogao na njega računati u svako doba dana i noći.

Velјko je bio kosmopolita. Ničim nije bio opterećen. Ljude nije dijelio po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Imao je samo jednu podjelu: na blente i na one koji to nisu. Teško onome koga bi on upisao u prvu grupu. U  blente je trpao: glupe, nacionaliste, neradnike. Povratka iz prve grupe nije bilo. Šansu da se za sva vremena preselite u prvu grupu imali ste svaki dan.  Dovolјno je da napravite glupost bilo koje vrste.  

Sa kim god razgovarate o ratnim godinama reći će vam da je profesor Vuletić bio izuzetno tolerantan čovjek u krajnje netolerantno vrijeme. 

Velјko je u duši uvijek bio mlad čovjek koji je na svoj način obilјežio  vrijeme u kome je živio. Bio je jedinstvena osoba. Živio je život po svojim jednostavnim pravilima  ili kako bi to rekao Momo Kapor: „Živio je život samo u velikim slikama“. Sitni detalјi su bili van njegove pažnje i van njegovih mjerila vrijednosti. 

Čuvaćemo trajno uspomenu na ovog izuzetnog čovjeka!

Prof. dr Božidar Krstajić

Prof. dr Zoran Ljuboje